Ispovjedni imaginarij Nives Kavurić-Kurtović

Radovi s prve samostalne izložbe Nives Kavurić-Kurtović održane u Likovnom studiju Kabineta grafike 1963. godine najavljuju vizualne module njezine antropomorfne retorike, koju će uobličavati godinama nakon u suglasju sa svojim duhovnim i tjelesnim stanjima modelirajući posve osobni psihodeskriptivni rukopis. U vremenima dominacije apstraktnih i reduktivnih umjetničkih strujanja iskričava morbidno-bizarna poetika Nives Kavurić-Kurtović zauzima posebno mjesto u zagrebačkom umjetničkom miljeu, mjesto koje će ubrzo postati vodeće u obrani formativnih vidova ikonografije transkribirane realnosti ^[1]. Vrijeme je to kada Nives osvaja Grand Prix na V. bijenalu mladih u Parizu (1967.) afirmirajući se kao autorica u čijem se slikarstvu ogleda tragična slika svijeta, „ali ne literarno manifestacijska tragična vizija svijeta, kakve nisu rijetke u suvremenoj umjetnosti, nego subjektivna i autentična, izrasla iz istinskog života i duboko ukorijenjena u intimnoj biografiji djetinjstva autorice (R. Ivančević, 1990: 23)“.

Prvi crteži, od kojih se čak tri čuvaju u našem fundusu (Lažne svjetiljke, Tegoba povratka i Jer!) ^[2], ispunjeni kafkijansko-becketovskom ikonikom, ovijeni su maglom egzistencijalističkog ozračja te obilježeni nadrealističkom stigmom. Izdvajamo nekoliko fragmenata iz rakursa tadašnje kritike koja je zarana uočila artističke kvalitete i stilsko-morfološka usmjerenja prvih radova Nives Kavurić-Kurtović. Tako Josip Depolo (1963: 9), ističući „bošovski svijet grozote (…) na samoj granici fantazmaskopije“, u prikazu njezine prve samostalne izložbe piše: „Sa svojim stranicama fantazmagoričnih anatomskih atlasa, s opsesionantnim vizijama fetusa i nakaza javlja se Nives Kavurić-Kurtović na prvi pogled kao direktni nastavljač nadrealizma“ ^[3]. Igor Zidić u tekstu „Nadrealizam i hrvatsko slikarstvo“ (1967: 53-54) ^[4], pišući o crtežima iz 1962. godine, naglašava kako svojom „agresivnom opisnošću fiksiraju detalje lešina i crkotina, kratere raspadnih drobova, proklijale moždane, razapete mreže živaca“, za razliku od kasnijih radova, u kojima detektira gubitak deskriptivne oštrine, a liniju imenuje „nositeljem ekspresije“. Tonko Maroević (1986: 13-14) u monografiji Nives Kavurić-Kurtović te prve radove „opsesivnih tema i vizija“ i „zasićene ikonografije sudbonosnih zbivanja“ svrstava u tzv. „crnu fazu“, a „globalno usmjerenje“ njezine umjetnosti determinira kao nadrealističko i podrealističko. Željka Čorak (1968: 154), analizirajući radove iz 1960-ih, ustvrdit će kako je za „etiketiranje“ njezine umjetnosti najprikladniji termin podrealizam ^[5], a koji je, za razliku od nadrealističkog, proširenog registra odnosa prema viđenom i mišljenom, dakle pre-oblikovane (pod)svijesti, „embrion predodžbe“, odnosno nositelj „značenja prije jednoznačnosti“.

Sredinom 1960-ih započinje „osobna kristalizacija odnosno ovladavanje osobnom stilistikom“ (T. Maroević, 1986: 30), Nives razbija morbidni repozitorij motiva uvodeći u radove zaigraniji i vedriji sižejni spektar, oštra i precizna linija tuša biva zamijenjena lapidarnijom i iščašenijom (olovka, pastel, kreda, tempera), a bijela ploha papira dobiva donekle obogaćeniju kolorističku atmosferu. Nosilac tih novih oblikovnih paradigmi bliskih „novoj figuraciji“ te „ukorijenjenog osobnog repertoara“, odnosno „sistema znakova“ (Ž. Čorak, 1968: 150) ^[6], jest i crtež iz našeg fundusa Vrijeme lutanja ^[7], izlagan zajedno s crtežom Zalutali prostor na 1. zagrebačkoj izložbi jugoslavenskog crteža 1968. godine u organizaciji Kabineta grafike. Uime žirija, Zdenko Rus (1968: 144-145) piše obrazloženje nagrada s te prve bijenalne izložbe crteža, gdje je prvu nagradu odnio crtež Zalutali prostor Nives Kavurić-Kurtović.: „Iz kruga nadrealista treba najprije istaći crtež Nives Kavurić-Kurtović, kojoj je sasvim ispravno dodijeljena jedna od nagrada. Nije to nadrealizam u klasičnom smislu, dakako. Poticaj art-bruta i sposobnost ostajanja u imaginarnoj sferi djeteta dao je specifičan krug nesvjesnih motiva pretočenih u vizuelne simbole, ali i ono još važnije: originalnost izražaja i oblikovanja (što je svakako svjesni proces). Agresivna (zapravo receptivna) libidonozna energija (u širem smislu) našla je svoj put, osim u spomenutom perceptivnom oformljavanju, također i u neposrednom gestualnom toku; tu i leži najveća vrijednost ovog crteža.”

Zasigurno najintrigantniji autoričin rad u našem fundusu jest crtež Realnost uzletište misli ^[8] iz 1970. godine koji nosi prepoznatljive formativne elemente njezina izraza, izvučene iz osobnih preokupacija, doživljaja i frustracija i preoblikovane u (ne)dorečene prizore na granici sna i jave, u kojima predmeti i pojave lebde u zrakopraznim prostorima (ne)prepoznatljivih toposa, nestabilnih perspektiva i nesigurne (psihološke) atmosfere. Osobnu ikonografiju čine antropomorfijski modeli kojima je deformacija ultimativni imperativ čineći idiomsku odrednicu njezina stvaralaštva – konstantno isklizavanje izvan bilo koje umjetničke struje i/ili pravca te stvaranje uistinu autentične stvarnosti slike ^[9].

U izdanju Zbirke Biškupić, 1973. godine izlazi mapa serigrafija Nives K-K ^[10], za koju Tonko Maroević (1986: 61) konstatira kako „ne predstavlja nikakvu čvršću demarkacionu liniju unutar opusa“, ali je prepoznaje kao „svojevrsni reper, kao trenutak učvršćenja vizije i realizacije i kao znak mirenja s vanjskim svijetom, makar bez ustupaka zbilji i nevjernosti nutarnjim nalozima“. Odmaknuta od početničkih mračnih i grozomornih vizija, Nives na tim radovima uspostavlja harmoniju nesklada u scenama prepunim infantilnih i razigranih narativa, što u predgovoru mape Vladimir Maleković ^[11] opisuje kao „uspravljanje vedrine“, „iscjeljenje“, „sardonski crtački smijeh“ i „blagi duh ironije“, u odnosu na „kadaverske krajolike ranih crteža“. Ponegdje se unutar crteža javljaju leksičke forme koje, u svojstvu tumača metamorfoza njezina oblikovnog svijeta, samo podcrtavaju Nivesinu snažnu duhovnu narav sklonu humoru i ironičnom proturječju: (Gospodo krenite u šetnju sa mnom, meni je samo jedna noga zavezana!!!, Vjerujte od tuge se ne umire, samo odumire, Udri brigu na veselje ako možeš, Rolšuhanje na bosu nogu uvijek bolno…).

Suradnja sa Zbirkom Biškupić ^[12] nastavlja se u nekoliko bibliofilskih izdanja u kojima grafički radovi Nives Kavurić-Kurtović likovno upotpunjuju stihove Mate Ganze i Tonka Maroevića i tekstove Marcela Béalua, a originalnim grafičkim listovima sudjeluje i u umjetničkom okružju mape Trag ^[13]. U ediciji Surla ^[14], zajedno s ostalim slikarima koji „kušnji erotizma“ odgovaraju „svojim likovnim naravima“, Nives odgovara „suptilnom preobrazbom“ (T. Maroević, 1981: 17), s naznakama dvosmislenog i često humorom prožetog erotskog doživljaja uz prepoznatljive ispisane sintagme duboko proživljene emocije: Ljudi tako smo usamljeni a tako nas je puno, Dubiti na srcu bez srca, Surla urla!. Za razliku od prizora Surle ^[15], crtež Slutnja ploda ^[16] iz 1977. godine odiše puno suptilnijom atmosferom, obojenom nježnim tonovima ljubavnog proživljaja, sublimne iskrenosti u prizoru autoportretnih redukcija i stilizacija bremenitih stanja tijela i duha. U bakropisima iz dvije grafičko-pjesničke mape 1980. godine – Na rubu krova ^[17] i U koži i iz kože ^[18] Nivesina linijska kontura ostaje ista, ali likovni prizori bivaju robusniji i u fokusu jasniji uslijed ispune ravnolinijskim bakropisnim šrafurama. Iz predstavljačkog rakursa završavamo pregledni niz crtežom Rasuta tišina II. iz 1991. godine, izlagan na 14. zagrebačkoj izložbi crteža 1993. godine ^[19], na kojem notiramo vjernost ikonici iščašene figurativnosti proizašle iz duboke introspekcije obavijene aurom zbiljnosnih iskustava i duhovnih pasija.

Posvećenost figuracijskom imperativu tijekom dugogodišnjeg stvaralaštva Nives Kavurić-Kurtović odraz je postojanosti njezina oblikovnog izraza. Integritet pak konturne linije crteža, inkorporirane u potku medijski raznolika stvaralaštva, mijenjao se sukladno morfološkim i semantičkim likovnooblikovnim previranjima i amplitudama tijekom godina. Gledajući retrogradno, rušilački nagon usmjeren na kanone antropomorfije oblikovao je figurativni idiom u okvirima terminološkog određenja „estetike ružnoga“, sagledavan u rasponu od mračne do vedre motivske ekspresije. Ikonički moduli koji se javljaju kao konstanta njezinih imaginarnih narativa (spirale, ruke, srca, strelice, upitnici…), lucidno isprepleteni s (auto)ironijskim leksičkim konstruktima, dopunjuju sublimno iskren artistički iskaz, posvojen iz nepreglednih prostranstava mašte i proživljaja i komprimiran u intimni format umjetničkog djela.

Ružica Pepelko

^[1] Zdenko Rus, pišući o utjecajima nove figuracije i novog realizma u njezinu slikarstvu, zaključuje kako je Nives asimilirala neke elemente tih pokreta, „ali preko gustog filtera svoje vidovite i spontane subjektivnosti“; u katalogu izložbe: 22. zagrebački salon. Kritička retrospektiva. Postojanost figurativnog 1950 – 1987. Umjetnički paviljon, Zagreb, 1987., str. 120.

^[2] Crtež Jer! izložen na prvoj izložbi u Likovnom studiju Kabineta grafike 1963. otkupljen je za fundus od gosp. I. Markovića 1989., dok su crteži Tegoba povratka i Lažne svjetiljke otkupljeni od autorice (zapisnik 7. sjednice odjeljenja 9. srpnja 1963. Pismohrana KG HAZU).

^[3] U intervjuu Ž. Koščeviću za časopis Polet 1967. godine Nives Kavurić-Kurtović odredit će svoje slikarstvo kao „nadrealizam“, „ali ne onaj dalijevskog tipa“, jer „taj nadrealizam je previše fiksiran, suviše statičan. Ali ja volim nadrealizam, uostalom sve što je dobro, nadrealistički je.“.

^[4] Unutar nadrealističkog određenja njezina djela Zidić spominje i termin podrealizam pri opisivanju kadaverične tematike njezine umjetnosti u kontekstu sintagme „prostor groba“, preuzete iz beogradskih nadrealističkih strujanja tih godina.

^[5] Premda u njezinu djelu prepoznaje komponente nadrealizma, apstrakcije i nove figuracije, ipak smatra kako je termin podrealizam najprikladniji.

^[6] Željka Čorak, analizirajući slike i crteže iz 1967. i 1968. godine, uočava na njima jasnoću i zgusnutost linije i odskok „pozitivne forme“, dok je ljudski lik uvećanih dimenzija i određenije utjelovljen te se približava „novoj figuraciji“. U „sistem znakova“ pripadaju srca, strelice, otisci dlana ili stopala, cvjetovi.

^[7] Crtež je Kabinetu grafike 2009. godine donirala Renata Gotthardi-Škiljan, dugogodišnja upraviteljica Kabineta grafike, koja ga je dobila na poklon od autorice nakon 1. zagrebačke izložbe jugoslavenskog crteža.

^[8] Crtež je 1971. godine Fond za unapređivanje kulturnih djelatnosti Grada otkupio od autorice nakon 3. zagrebačke izložbe jugoslavenskog crteža za fundus Kabineta grafike.

^[9] Bihalji-Merin (1962: 61) u poglavlju „Psihoanaliza i kolektivni san u umetnosti“ u: Prodori moderne umetnosti (Nolit, Beograd) piše o Freudovim otkrićima podtekstnih, podsvjesnih i nesvjesnih poriva kao psihičke realnosti koji su kod umjetnika (moderne) potaknuli težnje prelaska tradicionalne granice racionalizma i logički spoznajne stvarnosti proizašle iz „snova, fantazije i naslućivanja oblikuju(ći) jednu novu ʾnadrealnu stvarnostʾ“.

^[10] Iz impresuma mape: Otiskivanje mape dovršeno je lipnja 1973. godine u kombiniranoj tehnici: sitotisak, tuš, kreda, akvarel i pastel. Mapa sadrži 13 originalnih grafičkih listova /s naslovnom stranom/ potpisanih i numeriranih od autora od 1 do 30. Deset autorskih primjeraka numerirano je od I. do X. Predgovor: Vladimir Maleković. Izdavač: Zbirka Biškupić. Tisak: Istvan Konya – Branimir Rogić / Slavoljub Lacković.

^[11] Maleković, Vladimir (1973.), Predgovor mapi „Nives K-K“, Zbirka Biškupić, Zagreb. Mapa je otkup Gradskog fonda s izložbe autora 1973. godine za Kabinet grafike.

^[12] Autorica je grafika u mapama Zbirke Biškupić: Nives K-K (serigrafije, predgovor V. Maleković, 1973.), Dalje ništa / Dvojba (serigrafije, stihovi M. Ganza, 1976.), Au bord du toit / Na rubu krova (bakropisi, tekst M. Béalu, 1980.), U koži i iz kože (suhe igle, bakropisi, stihovi T. Maroević, 1980.) te je suautorica mape Trag (1979.)

^[13] Zajedno sa sedam drugih umjetnika koji svojim radovima čine mapu Trag: Ivan Kožarić, Ivan Lacković-Croata, Ivan Lovrenčić, Ljubomir Stahov, Dimitrije Popović, Ivica Šiško i Miroslav Šutej. Iz te mape u fundusu čuvamo jedan njezin bakropis (inv. br. KG HAZU 8180), otkup Republičkog i Gradskog SIZ-a kulture 1980. godine sa XI. zagrebačke izložbe jugoslavenske grafike.

^[14] Pod dvosmislenim nazivom okupljeno je 13 svezaka poezije i grafike erotskog sadržaja. O izdanjima i edicijama Zbirke Biškupić više u: Maroević, Tonko (1981.), „Autorski oslikana knjiga“, Bibliofilska izdanja Zbirke Biškupić. Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne biblioteke, Zagreb, str. 9-21.

^[15] Kabinetski primjerak pjesničko-grafičke mape Dalje ništa Mate Ganze / Dvojba Nives Kavurić-Kurtović donacija je umjetnice 2015. godine.

^[16] Otkup Republičkog i Gradskog SIZ-a kulture sa VII. zagrebačke izložbe jugoslavenskog crteža 1979. godine.

^[17] Au bord du toit Marcel Béalu / Nives Kavurić-Kurtović 12 gravures, Edicija Iris, mapa 5. Izdavač: Zbirka Biškupić, Zagreb, 1980. Tekst na hrvatskom i francuskom jeziku. Naklada 49 primjeraka. Tiskano na 250 gr. Hahnemühle Bütten papiru (iz: Bibliografija i dokumentacija M. Fruk i B. Biškupić, u: Bibliofilska izdanja Zbirke Biškupić. Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne biblioteke, Zagreb, str. 36.). Mapu je Nives Kavurić-Kurtović 2015. godine donirala Kabinetu grafike.

^[18] Iz impresuma mape: Zbirka pjesama U koži i iz kože Tonka Maroevića objavljena je prvi put 17. listopada 1980. u Zagrebu, u ediciji Arbor, koju je osnovao, uređuje i grafički oblikuje Božo Biškupić. Pjesme su otisnute na 150 gr. Hahnemühle Bütten papiru u 57 primjeraka. Tisak: GRAFI-KON, Zagreb. U svakom primjerku 12 gravura u tehnici suhe igle i bakropisa Nives Kavurić-Kurtović otisnutih na 300 gr. Hahnemühle Bütten papiru. Zbirka je zajedničko izdanje pjesnika, slikara i Zbirke Biškupić. Mapu je 2015. godine Nives Kavurić-Kurtović donirala Kabinetu grafike.

^[19] Crtež je nakon 14. zagrebačke izložbe crteža 1993. godine otkupljen od autorice za fundus Kabineta grafike.